Progesteron je hormon koji je tvoj glavni saveznik posle ovulacije ili embriotransfera. On pomaže materici da ostane mirna i spremna da primi embrion. Ako je nizak, doktori često prepisuju dodatni progesteron u obliku tableta, gela ili injekcija. Dakle, progesteron = hormon čuvar trudnoće.
Krioprezervacija je samo fensi reč za zamrzavanje. Dakle, ako nakon vantelesne oplodnje ostane više embriona, oni se mogu zamrznuti i sačekati svoj red za embriotransfer. To znači da ne moraš prolaziti kroz ceo proces ponovo – već imaš spremljene ‘snežne bebe’ koje čekaju svoju priliku. I da znaš – zamrznuti embrioni su odlični! Imaju skoro iste šanse za uspeh kao sveži transferi!
Ok, zamisli da je spermatozoid lenj. Umesto da sam putuje kroz ceo reproduktivni sistem, doktor mu malo pomogne i direktno ga ubaci u matericu. To se zove inseminacija! Ovo je zapravo najjednostavnija metoda potpomognute oplodnje – nema vađenja jajnih ćelija, nema laboratorije, samo malo medicinske pomoći da spermatozoidi dođu tamo gde treba. Ali, naravno, nije za svakoga – šanse za uspeh zavise od mnogih faktora. Uglavnom se koristi kad su spermatozoidi dobri, ali im treba mala pomoć da nađu pravi put! Znači, inseminacija = prečica do bebe!
AMH je kao test za procenu zaliha jajnih ćelija. Kad izvadiš krv i dobiješ brojku – to ti govori koliko još jajnih ćelija tvoji jajnici mogu da proizvedu. Što je viši AMH, to bolje! Ali pazi – AMH ne govori ništa o kvalitetu jajnih ćelija, samo o količini. Tako da nije sve u brojkama! Ako ti doktor kaže da ti je AMH nizak – to ne znači da nema nade! Za trudnoću je dovoljna i jedna dobra jajna ćelija!
Endometrijum je ono mekano, debelo ‘ćebe’ u materici gde se embrion treba smestiti i ušuškati. Svaki ciklus endometrijum raste i priprema se za trudnoću. Ako nema trudnoće – on se oljušti i to je menstruacija. Kod vantelesne oplodnje doktori stalno prate njegovu debljinu, jer ako nije dovoljno debeo, embrion neće imati gde da se ‘ušuška’. Zato – endometrijum je VIP mesto za implantaciju.
Beta hCG je hormon trudnoće i jedini test koji zaista daje odgovor na ono čuveno – ‘jesam li trudna?’ Posle embriotransfera, dolazi ono dugo čekanje na vađenje krvi. Ako je beta visoka – slavimo! Ako je niska ili nula… eh, onda idemo dalje. I da, nemoj da testiraš prerano! Ovaj hormon se mora nakupiti u krvi da bi dao tačan rezultat. Dakle, strpljenje, jer Beta hCG je kralj svih testova!
Implantacija je trenutak istine – to je kad embrion pronađe svoje mesto u materici i ‘useli se’ u endometrijum. To se obično dešava nekoliko dana nakon embriotransfera. Ako uspe, telo počinje da proizvodi hormon trudnoće (beta hCG), a ako ne – ciklus počinje ispočetka. U ovom periodu žene slušaju svaki simptom i ‘osluškuju’ telo, ali istina je – ne moraš ništa da osećaš! Implantacija se dešava tiho i neprimetno.
Znaš ono kad kažu ‘sad samo još da se primi’? E, to je embriotransfer! To je trenutak kada doktor pažljivo ubacuje embrion u matericu. Ceo proces traje samo par minuta, nema anestezije, nema bola – samo puno emocija i iščekivanja. Nakon toga dolazi ono famozno čekanje beta hCG testa, da vidimo da li se beba ‘primila’. Ukratko – embriotransfer je trenutak kada se nada pretače u stvarnost.
Blastocista je bebica u nastajanju, ali u super ranoj fazi. Dakle, kada spermatozoid i jajna ćelija naprave 'bum' i spoje se, prvo postaju zigot. Onda se taj zigot deli, deli, deli… i negde oko petog dana postaje blastocista. To je trenutak kada je spremna za usađivanje u matericu – ili, ako radimo vantelesnu oplodnju, za zamrzavanje i čuvanje do transfera. Znači, ako ti doktor kaže da će ti raditi transfer blastociste, to znači da će ubaciti embrion koji je već lepo porastao i ima veće šanse za uspeh! Eto, sad znaš šta je blastocista – mala nada u velikom procesu.
Histeroskopija je mali hirurški zahvat koji pomaže doktorima da zavire u tvoju matericu i vide da li je sve u redu. Koristi se da se otkriju i reše stvari poput polipa, priraslica ili septuma koji mogu smetati implantaciji. Dobra vest? Brzo se radi i brzo se oporavljaš – a može mnogo pomoći na putu do bebe.
U prirodnom ciklusu telo obično napravi jednu jajnu ćeliju, ali za vantelesnu oplodnju nam treba više. Tu na scenu stupa stimulacija! Doktor ti daje hormone koji ‘bude’ jajnike da proizvedu što više folikula. Više folikula = više jajnih ćelija = veće šanse za uspeh. Ali, ima tu i nuspojava – nadutost, hormonski rolerkoster i osećaj kao da nosiš kokošinjac u stomaku. Ali sve to izdržimo zbog cilja, zar ne?
Zamisli folikul kao mali balončić u jajniku u kojem se krije jajna ćelija. Kad radimo vantelesnu oplodnju, doktori prate kako folikuli rastu, jer što su veći i zdraviji, veća je šansa da unutra imamo zrelu jajnu ćeliju spremnu za oplodnju. Na ultrazvuku ti kažu: ‘Imaš, recimo, 10 folikula’, ali to ne znači da ćeš imati i 10 jajnih ćelija – neke folikule su prazne. Uglavnom, folikuli su kao Kinder jaja – nikad ne znaš šta je unutra dok ih ne otvore.
ICSI zvuči kao neki tajni kod, ali zapravo je tehnika u laboratoriji koja pomaže oplodnji. Dok u klasičnoj vantelesnoj oplodnji spermatozoidi sami plivaju do jajne ćelije, kod ICSI-ja embriolog uzme jedan spermatozoid i direktno ga ubaci u jajnu ćeliju. To je super za parove kod kojih je spermogram loš ili kada se jajne ćelije teže oplode. Bukvalno je ‘ručna oplodnja’ u laboratoriji.
Antralni folikuli su mini balončići u jajnicima koji kriju potencijalne jajne ćelije. Kad odeš na ultrazvuk početkom ciklusa, doktor ih prebrojava – što ih je više, to bolje! To je jedan od načina da se proceni kako ćeš reagovati na stimulaciju u vantelesnoj oplodnji. Ali nemoj paničiti ako ih nema mnogo – nekad i jedan jedini može biti onaj pravi.
We use cookies to analyze website traffic and optimize your website experience. By accepting our use of cookies, your data will be aggregated with all other user data.